Serbske ludowe spiwy

Lute dobre spodobanje

1. Lute dobre spodobanje,
Naljećje nam pšinese;
’Šitko žada žohnowanje,
Hewak płodow nenese.
Njetk so płodži ’ša natura;
To je radosć teho bura,
Dyž wón widži, na zemi
Zo so ’šitko zeleni.

2. Njetk so počne ’šitko jimać,
Tež štož nima žiwenja,
Tu so počinaju pšimać
Štomy, płody, symenja.
Tam tych rječkow wody ryča,
Džež tu po kameškach bježa;
’Šitko zynči wušomaj
A so lubi wočomaj.

3. Što to wucho we tych ljesach
Renje spjewać nesłyši!
Štož so spjewa we tych horach,
To we dołach wotmolwi.
Tam tón škowrońčk horjezleći,
Hač joh’ ljedom wóčko widži,
A tak weslje spjewa sej
Swoje trilom trilomtrej.

4. Sołobik tón reńšo móže,
Žadyn ptačk jom’ runja nej’,
Na neho so poska lóže,
Dyž wón rano spjewa sej,
’Laj! Kak renje spjewa nocy,
Swoje napina wón mocy,
Koho, mjeniš, woła tu?
Nic tu swoju newestu?

5. ’Lajće! Tam da dže ta wona
A tež k nemu pšileći,
Kotrom’ž jako jeho žona
Budže znata po ryči.
Tam so wonaj bdžetaj znošwać,
Jedyn teho druhoh’ poskać,
Wón te hałžki ’romadža,
Moch pak wona do ’njezda.

6. Dyž pak wona počna sedžeć,
Jjesć jej wón sam pšinoša,
Wón jej neda dale lećeć,
Ze-wšim wón ju wobstara.
Potom wonaj swoje młode
Jako swoje lube płody
Spjewać, ljetać wučitaj;
Tak je horjeće’netaj.

7. Bóh tón stworićel ’šo wedže
Pola tutych zwjerjatow;
Što je džiwne, dyž wón njedže
Wedže z porom člowekow.
Dyž so stane z dobrej radu,
Z česću, zjawnje a nic skradžu,
Tajkich bóh tež žohnuje
A jim zbožje pósćele.

8. ’Lajće! Hans Ralwičan Šołćić
Wobroći so do młóna,
’Cył je pomhać wodu ’roćić
A ju wesć na spušćadła.
Wulka woda młónej škodži,
Menša ljepe koło wodži,
Šołta, kaž je pšiprawa,
Treba wodu do piwa.

9. Što pak wón tam dale pyta?
Necha ničo ’jacy mjeć?
Praša, hač je pšeńca mljeta,
Zo by pomhał jemu mljeć.
Wón ’ce pomhać raki łojić,
A kak słodža, rady z’onić.
Młóńk tón wele nalubi.
Tola žane nełoji.

10. ’Šak młóńk dru’dy Šołtu treba,
Dyž ’ce pić a nima mljeć,
Tón jom’ zasy z nuzy pomha,
Dyž ’ce tamón žonu mjeć.
Jena ruka móje druhu,
Ljepe štóž ma dobru hubu,
Tón joh’ skoro naryči,
Zo so za nim wobroći.

11. Beŕće ’šitcy swoje časy
Derje sebi na kedžbu,
Dyž su njedže wulke kwasy,
Pšindu hosćo ’romadu.
Młóńko, ty maš dobru muku,
Daj mi jeno twoju ruku!
Tu ’šak budža wot macy,
Wjeŕ mi, dobre tykancy.

12. Młóńk a Šołta na te słowa
Staj tu skoro pšez jene;
Z časom pšindže radosć z nowa,
Šołta brašku posćele.
Braška swoje słowa wedže,
Praša so a ryči njedže:
›Khata ’ceš ty Hansa mjeć?‹
»Haj!« ’Laj to bje spješna ryč.

13. Potom pola wjerowanja
Dyž so dale prašeše,
Kaž tam pola slubowanja
Tež tón braška praješe;
Hač je jeju swjerna wola,
Kaž być wona dyrbi tola,
›Hanso ’ceš ty Khatu mjeć?‹
»Haj ’šak haj!« To bje ta wjec.

14. Njetk bje ’šitko dokonjane,
Rucy bještej zawdatej,
Wjerowanje wuspjewane,
Za blidom žno sedžitej.
Hans bu wón a Khata wona
Wón bu muž a wona žona;
Štož być dyrbi, stane so,
Kaž to džensa wjerno jo.

15. Dokelž tež naljetnym času
’Šitko so tak poruje,
Da so džensa pši waj’ kwasu
Wamaj zbožje popšjeje.
Nech bóh dobre do waj’ sčjepi,
Nech wón dary derje krepi,
Zo byštaj wój wobstajnje
Žiwoj byłoj ’romadžje. [orig.: ’romadzje.]

16. Kaž tón sołobik a wona
Bydžtaj pjeknje pšez jene,
Pšezjenosć to je ta khróna
We tym swjatym mandželstwje.
Newuktaj pak tola ljetać,
Ale wuktaj derje spjewać,
Ptačk tón lofći z kšidłami,
Wój pak domach z próstwami.

17. Z potsiwosću, ze sćeŕpnosću,
Z jenym dobrym pšikładom,
Z lubosću a z kedžbliwosću,
Drudy z wótrym woblečom:
Tak so ludžje horjeća’nu,
Zo dyž panu, zaso stanu,
Pšindu k swojej połnosći
A tež njedy k zbóžnosći.

18. Tón knez žohnuj waj’ prjódk’zaćo,[orig.: prjódk’žaćo,]
A bydž z wamaj wobstajnje!
Štož staj džensa ’załoj na so,
To tež džeržtaj ’romadžje;
Wón daj wamaj swoju ’nadu
A tež we-wšim mócnu radu,
Zo tón hewak wjesty kšiž
Wamaj był kaž paradiz.

19. Wón daj wamaj we tych ljetach
Jenoh’ małoh’ Markusa
A tež we tych žohnowanjach
Jenoh’ młodoh’ Jakuba.
Wón daj wamaj ’šitko zbožo,
Zdžerž a žohnuj česne łožo,
Zo wój džjeći, to bóh daj,
Štwórtoh’ stawa widžitaj.

20. Kónčnje ’zmitaj zwólnje horje
Tuto Serske pšipismo,
Budže to, da budže derje
Wostać moje mjenenjo.
Nejeli pak we-wšim radne,
Da je tola nješto žadne:
Zo tež maja Serbojo
Jene kwasne łopeno.